I tako dan za danom

  Izlazim iz kuće...čudan neki osjećaj....vidjet ću nakon dvije godine. Šta da mu kažem? Da li će me prepoznati? Šta će mi reći? Hiljadu pitanje se vrtjelo u mojoj glavi, dok sam odlazila na mjesto gdje sam znala da će on biti...on, moj bivši Neko. Došao je u moj grad...Čula sam da je pitao za mene...nisam sigurna da li me želio vidjeti, svejedno sam odlučila da idem. Skupila sam dovoljno snage da se suočim sa svim što me tamo čekalo. Moj bivši Neko je sad popularna ličnost, ljudi znaju za njega, dive mu se. Oduvijek to želio, iako nije htio to nikad priznati.Ostvarila mu se želja. Ostavio je trag koji će ga nositi u vječnost. Nakon svega drago zbog njega...Stižem tamo i već je gužva, vidim naše stare prijatelje, koji se prave da me ne poznaju. U toj gužvi tražim njega, stoji dva metra od mene, ne vidi me. Čini mi se da u tom trenutku nisam ni imala snage da ponovo pogledam te plave oči.  Plave oči koje sam voljela najviše na svijetu...Red je da mu čestitam. Idem prema njemu....gleda u mene i smije se, baš kao nekad na mom prijemnom ispitu. Pružam mu ruku....

 -Čestitam –kažem mu

-Hvala što si došla-

 Poslije tih riječi...šutjeli smo. Ništa nismo imali šta za reći.

Ispred mene je stajao čovjek koji mi je nekad bio sve na svijetu, a sad se pitam ko je taj čovjek? Zar smo mi nekad bili zajedno? Zar smo mi obečali jednom drugom da ćemo se voljeti do kraja života?  

Žurio je, svi su čekali na njega. Osim vere na njegovom prstu, koja me opominjala da je on sad oženjen čovjek i meni zabranjen u svakom smisle, sve je bilo isto. Isti on, a tako drugačiji...

Nestaje sve, osim sjećanja na moju vjerovatno najveću ljubav u životu „Sjećanje srca ostranjuje ružne uspomene, veliča dobre i zato mi zahvaljujući toj vještini uspjevamo podnositi prošlost.“ Nekad je neko rekao to i sad vidim da je to istina. Lijepa sjećanja nosim sa sobom...sve ono što mi je nanjelo bol zaboravljam i idem dalje.

Vratila sam se kući....puna sjete. Gledala sam naše stare fotografije...Shvatila sam tada da mi ta osoba više ništa ne znači. Nisam više imala želju da mu se osvetim za svu bol koju sam osjetila zahvaljujući njemu...Jednostavno su nestala sva osjećanja prema tom čovjeku. Sve je to samo bila iluzija. Moj neko ne postoji!

Od danas pa ne znam do kada, blog ima novo ime: I tako dan za danom.

Baš se mijenjam :)

Tačno prije godinu dana sam objavila prvi post, tačnije to je bila pjesma od Đoleta. Baš nisam tada ni znala o čemu ću pisati, počela sam iz dosade.Ali iz te dosade sam vam napisala jednu priču iz svog života, to je bila priča o "Mom nekom". Taj "Moj neko", na neki način se opet pojavio u mom životu, o tome vam pišem u sljedećem postu.Tako da je nekako ovaj moj blog bio posvećen njemu, a da to on i ne zna. Ali mi to nije bio cilj, kasnije nisam ni pisala, jer mi je ponestalo riječi i događaja. Kako sam primjetila većina onih čije sam postove čitale, zatvorili su svoje blogove. Nekako mi i nedostaju...

Ne znam da li ste primjetili promijenila sam izgled bloga, sad sam u fazi naranđasto-žuto :)

I Nevernik..da ne kvarim tradiciju...

Djordje Balašević - Nevernik

K'o ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko!

Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Dal' to beše čast, šinjel maslinast?

Znam, ona spava sad
i možda ponekad
predgradjem njenog sna
prošeta ludi desetar.

Dal' ikad pomisli
uz prozor pokisli
il' je sve pomeo vetar?
Hej, oči čarne ispred kasarne!

Njenima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji.

Zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj?

Njen me je baba uz'o na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?

Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Mani se čiča, ja sam svoj.

Od Stare Kanjiže,
pa malko naniže,
gde Tisa uspori
dići ću salaš na bregu.

Možda im pobegne
kad žito polegne,
kad se jarebice legu.
Možda kad sneva meni dospeva.

Otpravnik klima crvenom kapom:
"Vreme je bilo, 'ajmo polako".

Prosipa vetar behara pehar,
spavaj mala, mašala.

Ne volim kad me uzmu na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?

Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Za svaki slučaj, još uvek samo svoj.

«Pustiti nekoga, koga vrlo iskreno volite, da ode je  izazov s kojim se je teško suočiti, ali kada jednom shvatite da ne možete natjerati nekog da vas voli, shvatit ćete da ostati u vezi ili zadržavati na silu nekoga pokraj sebe, rastužuje više od samoće!

   Napustite li nekog takvog, napustit ćete i misao da ne možete pronaći pravu ljubav, napustit ćete misao da niste vrijedni istinske ljubavi i najvažnije, vas će napustiti strah od samoće!»

    «Biti sam nije lako, ali je teže održavati vezu s nekim tko je ne želi, tolerirati partnera koji vas ne tolerira, razumijevati nekog tko vas ne razumije, poštovati  nekog tko vas ne poštuje  ili  zavoditi nekoga tko ne pokazuje nikakvo zanimanje za vas.» 

   «Možete izabrati vjerovati da ste dovoljno vrijedni i posebni, da možete pronaći vezu koja vas potpuno ispunjava.

Možete izabrati kome dajete soju ljubav i možete izabrati reći ne. Ili možete izabrati biti jadni»

Godine prolaze i već smo 16 dana u novoj godini, a sad već i staroj. U prošloj godini mi se nije ništa posebno dogodilo, osim što sam upisala 4 godinu na faxu. Tako da 2006.godina nije obilježila ništa značajno u mom životu. Nemam nekih planova za 2007.već odavno ne planiram, jer većinom bude drugačije od onoga što ja zamislim. Ali da budem iskrena, ipak su se moji neki snovi u životu ostvarili. Ponekad je bolje da se ne ostvari sve ono što poželimo. Ovih dana često čujem kako ljudi kažu (većinom kad nam se dogodi nešto što ne želimo) "Ko zna zašto je to dobro za nas" ili " Sve se događa sa razlogom". Vjerovatno to je tako, samo mi je više dosadilo slušati te stvari, ili rečenica koje bih ja nazvala utjehom. Ipak mi sami znamo šta je dobro za nas, a šta ne. Ali kako god život ide dalje i godine prolaze i ja već sa nestrpljenjem čekam šta će mi donjeti ova godina. ( Za početak bi moglo malo snijega, ne volim snijeg, ali mi nedostaje, kao da i nije zima. Je li se i vama tako čini?)

SRETNA VAM NOVA GODINA DRAGI MOJI BLOGERI !!! 

Napokon da i ja nešto napišem. Nisam vam dugo pisala. Nemam nikog posebnog razloga. Prolazila sam kroz neki čudan period. Razmišljala sam o svom životu, stvarima koje su mi bitne, koji su mi ciljevi u životu. Jednostavno sam htjela da saberim svoje misli i osjećaje. Trenutno sam u Bosni, imam namjeru da diplomiram u septembru, tako da sam se posvetila učenju.  O nekim drugim stvarima više i ne razmišljam. Ljubav ko ljubav, uvijek dođe kad se tome najmanje nadamo. Danas sam bila u mjestu iz kojeg sam se odselila prije 10 godine, ustvari u tom mjestu sam odarsla. Kroz glavu su mu prošla sjećanje na sve godine provedene tu. Sve moje prijeteljice iz tog mjesta su se već udale, imaju djecu ili čekaju bebu. Kad ih vidim, jedva da ih mogu prepoznati, sve mi više liče na prave žene. A onda sebe pogledam u ogledalo, a vidim još onaj isti osmjeh, iste oči kao i prije 10 godina. Pa se pitam hoću ikad odrasti? Hoću li ikad imati hrabrosti nekome reći da konačno? Iil ću uvijek biti samo duša koja po svijetu luta...

Izvinite zbog ove duže pauze, ni sad ne mogu obećati da ću često pisati, nema se vremena :)) Čuvajte se i trudite se da svaki dan budete sretni.

                                                                         Vaša Mina

U meni "miholjsko leto"... To prkosno sunce pred zimu...

Nismo ni svjesni koliko uloga samo u jednom danu promijenimo, a kamoli za cijeli život. Ponekad smo sretni kad dobijemo nove uloge, ponekad tužni kad ih izgubimo.Ja sam kćerka, sestra, unuka, studentica, najbolja prijateljica, poznanica,djevojka sa bloga,slučajna prolaznica...I tako svaki dan se smjenjuju moje uloge....Ali mi nedostaje jedna uloga, uloga njegove najdraže. Sad neka druga ima moju ulogu, ulogu njegove najdraže...Ta uloga mi je bila jedna od najdražih u životu i sad moram naučiti živjeti bez te uloge.Moram naučiti živjeti bez njega. Ali ono bolno je što ostaje, njegovu ulogu u mom životu još nije niko zamijenio, on je još moje najdraže...i bit će tako zauvijek.

Sve tako kako ne treba....jos sam u šoku, ne mogu da vjerujem da mi se ovo dogodilo. Ne znam kako da se ponašam, po cijeli dan bježim od telefona, samo da ne nazovem...tog nekoga ko me povrijedio.  Zašto ljudi varaju???Zašto lažu???Pokušavam to dugo vremena da shvatim, ali mi ne ide...Ponovo bježim od problema, samo ovaj put sam tu u svom gradu, nemam namjeru da putujem...ali uvijek sebi nađem nešto da radim, idem vani...samo da ne mislim..jer mi je .samo jedna minuta razmišljanja dovoljna da  zaplačem...A ne želim više da plačem....moram nekako da se izborim sa ovim. Znam da sam ovo malo čudno napisala, ali tako se osjećam ....  bez ikakvog reda i smisla...

I večeras se ubijam Crvenom jabukom....

Crvena Jabuka - Oprosti sto je ljubavna

Sivo jutro, opet sam sam
Duša moja načeta
tamo gdje si zagrizla

Sivo jutro, dobro znam
Kad nekog izgubiš,
onda nema povratka

Pjesma za tebe, jedina
Oprosti što je ljubavna

Jer ja bih sve da dam
čak i onda kada ne trebam
U riječi sve da ubijedim te
Oprosti što još uvijek volim te

Sivo jutro, opet sam sam
Ne nalazim svoj mir,
kao vuk što traži spas
Sivo jutro dobro znam
I kad prodje ovaj ludi pir,
neće biti ni nas

Pozdrav za sve!!!! 

Sve prve ljubavi su slatke, bilo da su nesretne, sretne, da traju dugu ili brzo prođu, one su slatke i vječno se pamte.
Sinoć sam bila vani sa prijateljicama, noć kao i svaka druga, časkanje uz kafu i prepričavanje događaja. I tako sjedimo i pričamo, sve vrijeme sam imala osjećaj da me neko gleda, okrenem se oko sebe i u jednom trenutku i moje se oči sretnu sa dobrom poznatim zelenim očima, očima iz mog djetinjstva i rane mladosti. Gledali smo se nekoliko sekundi uz osmijeh. Sjećanja su mu prošla kroz glavu, sjećanja na sretne dane koji su već 10 i više godina iza mene. Pogađate ko je to bio? Da, to je moja prva ljubav, moja prva simpatija. Taj moj dječak je sad odrastao nečiji momak i nečija ljubav, ali isti osmijeh i iste oči su me opet gledale. Zbog njega su napisane moje prve ljubavne pjesme, zbog njega su pale prve suze zbog nesretne ljubavi. Moji prvi ples u dvoje je bio sa njim. Ali moja prva ljubav je od početka bila nesretna, jer smo mi imali isto prezime. Bili smo i sad smo neki dalji rođaci, ali tek smo se upoznali u ratu, nikad nisam ni znala da postoji taj moj rođak, sudbina nas je spojila u istom mjestu. Davno smo se odselili iz tog mjesta, iz mjesta u kojem smo doživjeli najljepše i najslađe trenutke u životu.
Danas živimo u istom gradu, imamo neki drugi život, daleko od starih prijatelja, starih pjesma i derneka. Sad su neki novi ljudi u našim životima, neke nove pjesme i neki novi derneci. Derneci na kojima već odavno ne očekujem da se on pojavi. I poslije toliko godina, on će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu i danas se pitam šta bi bilo sa nama da nemamo isto prezime...

[i]Balašević - Prva ljubav

Tad jos nisam nista znao
i jos nisam verovao
da na svetu tuge ima
jedino mi vazno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor skolskog tima..
Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo
to su njene oci bile..
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave -
belu masnicu od svile.

Prva je ljubav
dosla tiho nezvana, sama
za sva vremena,
skrila se tu, negde -
duboko u nama.

Kad je proslo djacko vreme,
padezi i teoreme
i stripovi ispod klupe
nije vise bila klinka,
pocela je da se sminka
i da zeli stvari skupe.
Tako mi je svakog dana
bivala sve vise strana,
slutio sam sta nas ceka
pa sam da brinem
kako da joj zvezde skinem
postala mi je daleka..

Prva je ljubav
dosla tiho nezvana, sama
za sva vremena,
skrila se tu, negde -
duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kazu mi da ceka bebu,
nasla je sigurnost, srecu, dom.
Ima muza inzinjera
pred kojim je karijera
i mesto u drustvu visokom.
Ja jos kradem dane bogu
ja jos umem, ja jos mogu
da sam sebi stvorim neki mir..
Jos sam sretan sto postojim,
pisem pesme, zvezde brojim,
jos sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav
dosla tiho nezvana, sama
za sva vremena,
skrila se tu, negde -
duboko u nama.

..Jos sam sretan sto postojim,
pisem pesme, zvezde brojim,
jos sam onaj isti vetropir..

..Ja jos kradem dane bogu
ja jos umem, ja jos mogu
da sam sebi stvorim neki mir..
Jos sam sretan sto postojim,
pisem pesme, zvezde brojim,
jos sam onaj isti vetropir.. [/i]

Posvećeno prvoj ljubavi!

Život teče, čovjek je nemoćan da zaustavi vrijeme. Od rođenja do smrti je samo tren, a u tom trenu nam se dogode mnoge lijepe i ružne stvari. Ponekad poželimo da vrijeme stane barem na tren, da uživamo u životu koji nam se upravo događa. Imamo osjećaj da svi lijepi događaji i stvari koje nam se dese brzo prođu. Zašto sve prođe i ne vrati se bez traga? Vrijeme kao da se poigrava sa sudbinom nemoćnih ljudi. Vrijeme nam krade i najmanje trenutke sreće, radosti. Čovjekov najveći dar su srećni dani, ali zašto je vrijeme tako sebično prema čovjeku. Zašto nam uzima ono što nam je najdragocijenije? Zašto nam uzima život? Ali čovjek je sretan kad voli, kad je voljen, on to nosi u svojoj duši, a duša je vječna.
Dragi moji, trudite se da svoje vrijeme provodite sa ljudima koje volite, jer danas ste tu, a sutra ko zna gdje...

Cijeli dan sam provela na fakultetu, tako sam sam umorna i ništa ne mogu da radim. Pa tako sam odlučila konačno da napišem post, poslije ne znam ni ja koliko vremena....Nekako se čudno osjećam danas...ljeto polako odlazi, ostavljajuću uspomene iza sebe. Nekom lijepe, nekom ružne. Ovo ljeto za mene je bilo lijepo, a i nisam očekivala neke velike stvari. Naučila sam se radovati malim starima, a kako kažu male stvari čine život, pa radujmo se malim stvarima i ne očekujmo čudo od života. Ipak čudo se dogodi kad se tome najmanje nadamo :)

Ti mi dušu uzimaš-Crvena jabuka

Dugo već hladim se na vjetru
Od tvojih moći
Od ludih želja koje furala si meni
Pušem u zaledjenu česmu
Uzalud sve
Jer tebe svaka moja slabost zacrveni

Bacam još jednom
Rasute misli u tvoje krilo
Gledaš kroz mene
Tu nikad ničeg nije ni bilo

Ti mi dušu uzimaš
To radiš najbolje, to znaš
Cijelim tijelom uživaš
To radiš najbolje, to znaš

Temperatura ispod nule
Ulica hoda
A noge teške kao prikovane stoje

U magli zagrljene kule
U glavi voda
Sve što si uzela i tako nije moje
Bacam još jednom
Raspuklo srce u tvoje krilo
Gledaš kroz mene
Tu nikad ničeg nije ni bilo

Ti mi dušu uzimaš
To radiš najbolje, to znaš
Cijelim tijelom uživaš
To radiš najbolje, to znaš

Napokon da i ja nesto napisem, mada ne znam ni sta da vam pisem. Vec nekliko puta pokusavam da nesto napisem, ali odustanem. Ne znam ni ja vise zbog cega.
Ali nakon ove moje price o Mom nekom, bilo bi i red na vam napisem kako se sve zavrsilo.
Nisam mu rekla da mi je bilo jos uvijek stalo do njega, vidjela sam iz njegovih mailova koje mi je slao, da me vise ne zeli ni na jedan nacin u svom zivotu. Tako, poslala sam mu zadnji mail i pozeljela mu srecu u zivotu. Zauvijek je kraj.
Nakon ove moje price i moje veze sa njim, najvise me je boljela laz. Ni sad ne mogu da vjerujem da je na kraju svega opet lagao. Ali neki ljudi nas iznenade, ma koliko ih mi poznavali.
A pitate se sta je sa mnom??
Eee napokon se i meni sreca vratila. Bog mi je dao snage da krenem dalje i ostavim svoju proslost iza sebe. Naravno, jedan dio njega i moje proslosti uvijek se biti tu, ali me nece boljeti.
Neko novi je dosao u moj zivot i sretna sam!
Sreca se pojavi kad joj se najmanje nadas :)
Uskoro idem na ljetovanje, pa pisem vam kad se vratim, nadam se da niste zaboravili na moj blog.
Lijepo se provedite ovog ljeta!

Ljeto, ljeto ..ubija me...ne znam kako ću ovo preživjeti. Čini mi se da više nemam snage...Po ko zna koji put iste misle prolaze kroz moju glavu. Ne mogu da prihvatim činjenicu da ON voli neku drugu. Sve ove godine bez njega sam se potajno nadala da će se javiti, da ćemo biti zajedno ponovo. Svaki dan u svojim mislila tražim razlog zašto me više ne voli, mada to više nije ni bitno. Već tri noći samo njega sanjam...budim se i sretna i tužna. Barem u snovima smo zajedno..Volim ga, ali ne mogu ništa učiniti....Bojim se svega...budućeg života...jer već godinama samo je ON u mojoj glavi i mom srcu i to me čini nesretnom. Hoću da ga zaboravim i volim nekoga drugog....Samo ne znam kako....Vječito pitanje, sigurna sam za svakoga. Ali kako god bilo, život ide dalje!

Nsiam vrjevoao da zpavrao mgou rzmajueti šot čtaim. Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavnjima nučainka, njie vžano kjoim su roedsljdoem npiasnaa slvoa u ričjei, jdieno je važno da se pvro i psljdeonje sovlo nlaaze na sovm mstjeu.

Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa sto ljduksi mzoak ne čtia savko slvoo poebsno, već rčeiji poramrta kao clejniu. Oavj preomećaj je šljiavo nzavan "tipoglikemija".

Kome su još vaanži grmaaitka i prapvois?

Juni, juni..baš me ubija i boli. Ovo vrijeme me uzasno podsjeća kad je Moj neko trebao doći u Bosnu. Tada sam bila jako sretna...zadnji put kad sam se tome radovala je bilo prije 2 godine. E kako ove godine lete...Ali ne dam se...borim se kako umijem i znam. Neću da me uspomene ometaju...da me rastuže...idem dalje....nadam se da će vrijeme koje dolazi donjeti nešto lijepo i za mene...
Sad imam cilj da dam uslov za 4 godinu, svim snaga se borim za to!!!

Gibonni - Ako me nosis na dusi

Ko fina prasina u oku
Sitan kamen na dnu cipele
Ko fitilj zarobljen u vosku
Mislim na tebe
Da mogu smrvio bih kamen
I svu bi tugu oci same isprale
A niti vezane za plamen
Moraju da sagore

Ako me nosis na dusi
I nemas s kime sagraditi dom
Ako me nosis na dusi
Vjeruj mila briga me za to

Ljubim druge a ne osjecam
I svaki dodir mi je ko da ustajem
Na nogu sto mi je utrnula
Bez ljubavi, nadanja, bez tebe
Ne ide

Koliko smo se puta pitali zašto smo došli na ovaj svijet. Da li za to postoji neki jak razlog?
Bog nam je dao život i jednog dana će nam ga i oduzeti. Ali nismo dobili razlog postojanja, imamo samo život od kojeg moramo napraviti nešto. Zajednička osobina svih ljudi je prolaznost. Bog znam nije podario vječnost, zašto? Zato što je Eva/Hava zagrizla jabuku, možda. Ali šta bi se desilo da živimo vječno? Naš život ne bi bio toliko dragocijen, ne bismo imali poštovanja prema životu. Ništa ne bi bilo značajno. Sve bismo stigli probati. Možda bi se vodili ratovi, svi bi se borili za vlast, ko zna.
Zato smo sad tu u našoj sekundi vječnosti, da volimo, želimo, tugujemo radujemo se...da nađemo svoj razlog postojanja. Da li će se to desiti kad nam se pojave prve bore ili u sekundi kad zadnji put uzdahnemo vazduh.. Nebitno, ali sad imamo priliku da učinimo nešto, nešto što će nas učiniti vječnim. Imamo priliku da ostavimo svoj trag postojanja na ovom svijetu, to nešto će biti upravo ono što će nam neko reći: „ Pa ti si zato rođen“
Tragajmo, istražujemo, stvarajmo bolji svijet, bolji život, jer smo tu sad!

Jednog dana pojavio se jedan mali otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kao se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru : uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je sa lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure osmislio Bog, kako bi krv iz tijela potekla u krila i kad se oslobodi čahure, da bismo mogao letjeti.
PONEKAD SU POTEŠKOĆE UPRAVO ONO ŠTO TREBAMO U ŽIVOTU! Kad bi nas Bog oslobodio svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti."

Prije svega želim da se zahvalim svima vama, koji ste čitali moj blog i ostavljali svoje komentare, a posebno na prošlom postu. Vidim da ste gotovo svi da mu kažem što osjećam. Ali ja još ne znam šta ću učiniti, pustit ću još da vremena prođe...bojim se..Nisam nikad bila kukavica, ali mi je ovo nešto teško da uradim.
Ovo je kraj priče o Mom nekom i jednom dijelu mog života u kojem je on imao glavnu ulogu. „Ovo mi je škola i drug put ću pametnije“ Možda to vrijedi za nekog drugog, ali za mene ne. Kad se ludo voli i onda se i rade lude stvari. Kad volimo i želimo nekoga, koliko možemo racionalno da razmišljamo? Jako malo. Ja sam uradila jednu ludu stvar, otišla sam daleko od svega, da zaboravim Mog nekoga. Nije uspjelo, vratila sam se na isto. Bježanje od uspomena nije rješenje, ali pomaže da se duša odmori i misli zabave drugim stvarima. Tako savjetujem ako iko ima priliku da odputuje negdje, na kratko ili duže vrijeme, da obavezno to uradi. Putovanja hrane dušu i čini je hrabrijom....
Nastavit ću pisati blog, možda u ovom mjesecu i neću tako često, jer su ispiti u toku. A svima vama koji imate ispite želim puno sreće!!!

Vaša Mina

Moj neko voli nekoga drugog........zar baš tako mora biti???
U ovom životu činilo se da mora. Nisam znala šta je pametno da uradim....mislila sam, razgovarala sa prijateljicama. Odlučila sam da je najbolje da njega pitam za to. Iako nisam imala prava na to, ali sam morala. Nešto me tjeralo na to, neka ludost koju nisam mogla pobijediti. Poslala sam mu mail, svaki čas sam provjeravala mail, srećom brzo je odgvorio. Napisao je da se ne ženi, ali da ima djevojku. Bio je izenađen da sam mu se opće javila. Ja ne vjerujem u to što je rekao...I prije je lagao, zašto ne bi i sad??? Nisam još spremna, da to prihavatim, nadam se da ću sa vremenom. Sad se čujemo ponekad mailom, pišemo šta nam se dešava, ali ne spominjemo nas. Ne znam ni ja tačno šta osjećam prema njemu. Ali mislim da ga još volim, nisam imala hrabrosti da mu to napišem. Ne znam šta da radim...

Šta biste vi da ste na mom mjestu???

Šta će mi život bez tebe dragi
Kad drugu ljubav ne želim da imam
Sanjam te, sanjam skoro svake noći
Samo si ti u srcu mom
Sanjam te, sanjam skoro svake noći
Samo si ti u srcu mom


Noćas mi srce pati
Noćas me duša boli
Teško je kad se voli
Kad ostaneš sam

Jesen je tužna već odavno došla
Uzalud čekam, uzalud se nadam
O majko moja, koliko ga volim
Samo je on u srcu mom
O majko moja, koliko ga volim
Samo je on u srcu mom

Noćas mi srce pati
Noćas me dusa boli
Teško je kad se voli
Kad ostaneš sam

Svi mi imamo svoje velike i male ljubavi..neke dodu i produ ne ostavljajuci za sobom nikakav trag..
Ali dogodi nam se ponekad i velika ljubav za koju mislimo da je prava i jedina za nas.
Meni se to dogodilo prije 4 godina...mislila sam da sam ga prebolila i ovih dana opet mi dode u glavu i stalno mislim na njega.
Davne 2002.godine srelili smo se...a prije toga smo se dopisivali pisima, jer je on radio van Bosne. Upoznali smo se na chatu, dok je jos bio u Bosni, ali mislili smo da je bolje da jos sacekamo neko vrijeme, pa da se onda upoznamo. 6 mjeseci smo se dopisivali i mastali kako cemo se vidjeti, misleci da smo stvoreni jedno za drugo...Prvi put kad smo se vidjeli, cijeli dan smo bili zajedno i svadali se...I dogovrili smo se da se nikad vise necemo vidjeti. Misli smo tako je najbolje.

Pa mi opce nismo jedno za drugo-rekla sam mu
Upravu si, ne znam samo odakle nam ideja da bismo se mi mogli voljeti i biti zajedno-rekao je ogorceno

Rastali smo se taj dan. Bili smo razocarani, sva nasa mastanja o velikoj ljubavi pala su u vodu. Vracala sam se kuci i u busu sam razmisljala o svemu tome. Nisam mogla vjerovati da ce se tako nesto dogoditi. Sve to vrijeme dok smo se dopisivali, razmislja sam samo o tome kako cu ga poljubiti i zagrliti kad ga vidim. Ali nista nije bilo od toga. Potpuno smo bili razliciti...on nije bio za mene, niti ja za njega. Bilo mi je zao zbog toga, osjecala sam se uzasno. Ali sam odlucila sve to zaboraviti...

Ključ za uspjeh u životu

Osobe sa zubima zahvaćenim karijesom ljudi ocjenjuju najčešće negativno





Izgled vaših zuba može utjecati koliko ćete uspjeha u životu imati, tvrde naučnici.Tim socijalnih psihologa s londonskog Colledgea otkrio je naime, da ljudi često procjenjuju druge negativnije ako su im zubi vidljivo zahvaćeni karijesom ili ako su nepravilno razmješteni.

Volonterima su prikazivane slike zuba potpunih stranaca i prikazalo se da su oni sa izbijeljenim zubima “ savršenim” osmijesima u pravilu ocijenjeni kao atraktivniji i uspješniji.

Radi se dvosmjernom procesu , upozoravaju naučnici, jer je najvjerovatnije da će osobama sa boljijm izgledom zuba biti otvoreno više prilika u životu.To je bilo još izraženije ako se radilo o zubima žena, što sugerira da su ljudi samo na osnovu izgleda skloniji procjenjivati žene, nego muškarce.



Dnevni avaz, april 2006.g.

Zato ljudi cuvajte svoje zube!!! Barem je to nesto dobro sto mozemo uciniti za sebe!

Stavrno ovo ne mogu da shvatim, pokusavam ali ne mogu. Danas zvoni telefon i javim se. Kad moja "prijateljica" koja se nije javila mjesec dana, mislim zove onako da vidi kako sam..ma jok... njena druga recenica je bila "mozes li mi pomoci oko...." Nije mi meni tesko da joj pomognem i uradit cu to. Ali mrzim kad neko zove samo radi svoje potrebe. Nije ona jedina...gotovo svi su takvi. Pravo sam se razocarala u sve moje prijetelje i poznanike. Samo se pitam zasto sluze prijatelji? i da li opce prijatelji postoje?Ali stvarno pravi...Uvijek su nas ucili jos kad smo bili mali kako moramo voljeti druge i pomgati. Pa gdje je sad? Jos se vjerujem u onu "Pas je najbolji covjekov prijatelj" A vidi sta ljudi rade!?

Ne znam ja sta da pisem...o ljubavi, sreci...ratu??
Sigruna sam da je to sve vec ispisano na ovim blogovima...a nova sam ovdje :)
Mislim da cu pisati o svom zivotu....ni jedan zivot nije isti..svaka zivotna je prica drugacija. Nadam se da ce se neko naci da ovo cita i da ostavi svoj komentar. Ako niko ne bude citao odusajem od ovoga i idem dalje traziti nesto korisno da uradim...
Razlog pisanja jos ne znam...mozda dosada ili zelja da nekome nesto ispircam. Svi imamo potrebu da razgovaramo, pisemo i tako dusu olaksamo....pa evo i mene...

'Obožavam biti pisac. Ono što me nervira jest pisanje''- Peter De Vries

...............

Jutro me zatice samog, kao skoljka u pesku...
Svu noc su senke na zidu skicirale fresku...
Trazio sam jedan stih, skoro da ga osetih, al' mi je iz ruku nestao.
Protura se novi dan, al' taj trik je providan,
samo da bi prosli prestao...

Jutro me zatice u pravom haosu tema...
U mojim strofama lagani raspad sistema...
Al' u tajnim vezama s nekim davnim brezama, ponovo se pesma primice
Zasad nema imena, samo bluza svilena,
Kako mi iz ruku izmice...

Zaboravljam imena, samo liuca ostaju,
u prolazu ljude otkrivam kroz sifre...
Dovraga, sve mi to govori da starim...
Zaboravljam dosadne cifre.

Zaboravljam imena malih bircuza uz put
i curica, sto su uvek dobre bile.
Neke bistrine se nepovratno mute
ali nikad dodir svile...

Jutro me zatice opet u smisljenju bekstva...
Cim malo usporim stignu me davna prokletstva...
To su samo momenti, losim vetrom doneti, to su samo male vecnosti...
To su samo godine kad se covek otkine,
Kao od one gorke tecnosti.

Zaboravljam...


Dole